Pozelio sam danas
Mozda cak I prije.
Ne znam.
Nisam vise ni siguran
kada nesto pozelim
Da li ja stvarno to zelim
Il mozda sve to bila je varka.
Mozda nista.
A nesto se tako lagano pretvara u sve
I svasta.
Ja letim
U agoniji I nemogucnosti da dotaknem tlo
Ja prelijecem svoju sjenu
Laksi od vazduha
Tako odvratno I nepodnosljivo lagan
Crtajuci samo obrise po asfaltu
Koji podsjecaju na mene
Kada sam jednom u svoj svojoj moci
Na putevima ostavljao svoje tragove
Jednosmjernom ulicom
Na putu noci.
Koje su neki drugi ljudi
Slijedili.
Da nastavim...
Pitam se da li cu moci?
Procitao sam neke nevjerovatne rime
Nisam mogao da ne upitam,
Dal sad se ljudi ponose time
cega su se ranije
Stidjeli?
Dal' se ponosim?
Cime?
Svaka misao koja prokljuca
u mome umu brzinom munje
raspline se
U nevidljivu paru
zagadjuje zrak
Oko nas,
U nama
Moj um je najcrnja tamnica od svih.
Sjecas li se pjesnikovih rijeci tih?
Ja slutim da u njima se krije
Ne samo istina,
Nego sudbina.
Dok znoj sad hladno lice mi mije.
Po mojim zidovima tragovi stopala
Hodao sam nocas u snu.
Ne samo hodao,nego se u svom morfoizmu
Stopio sa zidom dok su mi stopala
tonula u mekanu povrsinu hladnog betona,
prema dnu
Po mome srcu kisa je pala.
Otputovao sam rijecima do tebe
Osjetio sam se opet hrabar
Ali zastao sam osjetivsi
hladnocu koja je dopirala iz tvoga daha.
Gospode,
Zasto ti nikada nisam mogao reci da sam te volio
U proslom zivotu
Prije samog boga
Bez straha
Jednom,
Prije no sto je Noje
zaplovio potopom.
Ponekad zalim, ali vise puta
Sam zahvalan samom sebi za samocu
I one trenutke kada smo sami Ja,
Ja i ti. U pukotini uma
Dok se bezglavo stvorenje nadahnuca
Koprca u mulju srca,
Napokon se rodi,
kriveci lice od bola
Pa onda pocne trcati
Skakati
Lomiti se po ustajalom vazduhu
Dok toliko ne naraste
i napokon eksplodira
uz zaglusujuci krik
Prskajuci lice krvlju
Dok sekunde otkucavaju,
Jedan trenutak je rodjen
I odmah je umro
Zatim jos jedan, stvarajuci groblje
Besmislenih trenutaka
Protezuci se u beskraj
U nemogucnosti da stigne
Da dotakne
Grob ispred sebe.
Jos jedan stih je nasao put iz uma
U beskraj.
U prazno.
Razmisljao sam o kreaciji
I nepostojanju
Originalnosti misli koja nam fali.
Za mene,
svaki je ludak originalan
svaki bezumnik neshvacen
Svaki originalnosti kralj.
Samo mu nikada za to
priznanje nismo dali.
A originalnost cuci i krije se
Zaklonjena,
Neuhvatljiva,
Nepostojeca,
Za nas koji je oduzimamo od drugih
I slavimo kao svoju.
Slavimo kao neshvacenu.
Jedinstvenu i sakrivenu.
Bjezi!
Prijatelju,skloni se od mene
Ja cu svojom lakocom slomiti sve
Principe kojima su te ucili
I mozda
Kad ne budes ni sanjao
zapalicu i volju u tebi
Da se promijenis,
Zivis,
Umres,
I opet se rodis
U jednom trenu.
Kao ja.
JA,JA,JA,JA
To je sve sto sam cuo danas
Kada sam gazio po grobovima osoba
Koje su pale za sulude ideale
I koje nikada nece cuti svoje JA
Opet.
Iznova iz usta dragih osoba.
Krocio sam zemljom gdje sve sto bjese
su bili samo grob do groba.
Starica koja je plakala kraj krsta
S'podocnjacima objesenim do poda
Zalec za nekim od svoga roda
Upita bijesno kriveci lice:
Je li ti i ovo malo?!?
Zastoj.
Tisina.
Da li je?
Htio sam da povicem.
Da riknem u bijesu,
U svoj velicini da usi joj skrsim:
Zeno! Ljudi!!!
Vi sto ste prodali svoje ideale
zamijenili ih za tudje ideje lude
Da li bi mijesto mijenjali sa mnom
I da umjesto vasih zalosti
Sve jedna radost mog srca bude?
Dal' bi slavili ili me kleli
Za svo prokletstvo sto sobom nosim?
Dok dusu za dusom
na putu slave
nemilosrdno pred sobom kosim?
Mislite li: ta meni je lako?
Jos niste najstrasniju
scenu vidjeli.
Jeste li?
Lice moje,
Taj kamen hladni,
kada sam ja potpuno miran.
Nepostojeci
Kao puls pokojnika koje oplakujete
I onda ne samo da cujem
Nego osjecam:
JA! JA! JA! JA!
Meni je malo.
Da!
Meni je suvise malo.
Cudoviste se otima iz moje unutrasnjosti.
A JA vas gledam ocima djeteta.
Nevino,
I spremno za zlocin.
Misli-one su najvece blago
za onog koji ih zna koristiti
I najveca kazna za onog koji
jedino misli da ne zna kako.
Suzdrzavam se,
Borim se ostati svjestan
Svog okruzenja
I ne puci pred tim prizorom
Ignorantnosti.
Trazim,
Nalazim,
Ali ne uspijevam
da sacuvam.
Misao...
Najbolje dolazi sa samocom
I jutarnjom kafom
Uz sivilo dima cigarete
koja para pluca.
Sa novim danom
I novim pocetkom
Ja nastavljam,
Kao i svi mi
Nove pocetke
Vezujuci ih
Na nase nezavrsene krajeve
I plakao bih, da samo mogu
sa svakom suzom bol bice manja.
Lagao sve do besvijesti ljude:
neprijatelja i brata svog.
Skoncao zlocin, prokletstvo znanja.
Al ne da mi djavo,
Il' neki Bog.
2001
Mozda cak I prije.
Ne znam.
Nisam vise ni siguran
kada nesto pozelim
Da li ja stvarno to zelim
Il mozda sve to bila je varka.
Mozda nista.
A nesto se tako lagano pretvara u sve
I svasta.
Ja letim
U agoniji I nemogucnosti da dotaknem tlo
Ja prelijecem svoju sjenu
Laksi od vazduha
Tako odvratno I nepodnosljivo lagan
Crtajuci samo obrise po asfaltu
Koji podsjecaju na mene
Kada sam jednom u svoj svojoj moci
Na putevima ostavljao svoje tragove
Jednosmjernom ulicom
Na putu noci.
Koje su neki drugi ljudi
Slijedili.
Da nastavim...
Pitam se da li cu moci?
Procitao sam neke nevjerovatne rime
Nisam mogao da ne upitam,
Dal sad se ljudi ponose time
cega su se ranije
Stidjeli?
Dal' se ponosim?
Cime?
Svaka misao koja prokljuca
u mome umu brzinom munje
raspline se
U nevidljivu paru
zagadjuje zrak
Oko nas,
U nama
Moj um je najcrnja tamnica od svih.
Sjecas li se pjesnikovih rijeci tih?
Ja slutim da u njima se krije
Ne samo istina,
Nego sudbina.
Dok znoj sad hladno lice mi mije.
Po mojim zidovima tragovi stopala
Hodao sam nocas u snu.
Ne samo hodao,nego se u svom morfoizmu
Stopio sa zidom dok su mi stopala
tonula u mekanu povrsinu hladnog betona,
prema dnu
Po mome srcu kisa je pala.
Otputovao sam rijecima do tebe
Osjetio sam se opet hrabar
Ali zastao sam osjetivsi
hladnocu koja je dopirala iz tvoga daha.
Gospode,
Zasto ti nikada nisam mogao reci da sam te volio
U proslom zivotu
Prije samog boga
Bez straha
Jednom,
Prije no sto je Noje
zaplovio potopom.
Ponekad zalim, ali vise puta
Sam zahvalan samom sebi za samocu
I one trenutke kada smo sami Ja,
Ja i ti. U pukotini uma
Dok se bezglavo stvorenje nadahnuca
Koprca u mulju srca,
Napokon se rodi,
kriveci lice od bola
Pa onda pocne trcati
Skakati
Lomiti se po ustajalom vazduhu
Dok toliko ne naraste
i napokon eksplodira
uz zaglusujuci krik
Prskajuci lice krvlju
Dok sekunde otkucavaju,
Jedan trenutak je rodjen
I odmah je umro
Zatim jos jedan, stvarajuci groblje
Besmislenih trenutaka
Protezuci se u beskraj
U nemogucnosti da stigne
Da dotakne
Grob ispred sebe.
Jos jedan stih je nasao put iz uma
U beskraj.
U prazno.
Razmisljao sam o kreaciji
I nepostojanju
Originalnosti misli koja nam fali.
Za mene,
svaki je ludak originalan
svaki bezumnik neshvacen
Svaki originalnosti kralj.
Samo mu nikada za to
priznanje nismo dali.
A originalnost cuci i krije se
Zaklonjena,
Neuhvatljiva,
Nepostojeca,
Za nas koji je oduzimamo od drugih
I slavimo kao svoju.
Slavimo kao neshvacenu.
Jedinstvenu i sakrivenu.
Bjezi!
Prijatelju,skloni se od mene
Ja cu svojom lakocom slomiti sve
Principe kojima su te ucili
I mozda
Kad ne budes ni sanjao
zapalicu i volju u tebi
Da se promijenis,
Zivis,
Umres,
I opet se rodis
U jednom trenu.
Kao ja.
JA,JA,JA,JA
To je sve sto sam cuo danas
Kada sam gazio po grobovima osoba
Koje su pale za sulude ideale
I koje nikada nece cuti svoje JA
Opet.
Iznova iz usta dragih osoba.
Krocio sam zemljom gdje sve sto bjese
su bili samo grob do groba.
Starica koja je plakala kraj krsta
S'podocnjacima objesenim do poda
Zalec za nekim od svoga roda
Upita bijesno kriveci lice:
Je li ti i ovo malo?!?
Zastoj.
Tisina.
Da li je?
Htio sam da povicem.
Da riknem u bijesu,
U svoj velicini da usi joj skrsim:
Zeno! Ljudi!!!
Vi sto ste prodali svoje ideale
zamijenili ih za tudje ideje lude
Da li bi mijesto mijenjali sa mnom
I da umjesto vasih zalosti
Sve jedna radost mog srca bude?
Dal' bi slavili ili me kleli
Za svo prokletstvo sto sobom nosim?
Dok dusu za dusom
na putu slave
nemilosrdno pred sobom kosim?
Mislite li: ta meni je lako?
Jos niste najstrasniju
scenu vidjeli.
Jeste li?
Lice moje,
Taj kamen hladni,
kada sam ja potpuno miran.
Nepostojeci
Kao puls pokojnika koje oplakujete
I onda ne samo da cujem
Nego osjecam:
JA! JA! JA! JA!
Meni je malo.
Da!
Meni je suvise malo.
Cudoviste se otima iz moje unutrasnjosti.
A JA vas gledam ocima djeteta.
Nevino,
I spremno za zlocin.
Misli-one su najvece blago
za onog koji ih zna koristiti
I najveca kazna za onog koji
jedino misli da ne zna kako.
Suzdrzavam se,
Borim se ostati svjestan
Svog okruzenja
I ne puci pred tim prizorom
Ignorantnosti.
Trazim,
Nalazim,
Ali ne uspijevam
da sacuvam.
Misao...
Najbolje dolazi sa samocom
I jutarnjom kafom
Uz sivilo dima cigarete
koja para pluca.
Sa novim danom
I novim pocetkom
Ja nastavljam,
Kao i svi mi
Nove pocetke
Vezujuci ih
Na nase nezavrsene krajeve
I plakao bih, da samo mogu
sa svakom suzom bol bice manja.
Lagao sve do besvijesti ljude:
neprijatelja i brata svog.
Skoncao zlocin, prokletstvo znanja.
Al ne da mi djavo,
Il' neki Bog.
2001
No comments:
Post a Comment